Živeti sada i ovde

Mindfulness-trenutak

Drugi deo intervjua koji je Vesna dala za Večernje Novosti (Novosti Plus) u januaru 2021.


Kolika je važnost življenja u sadašnjem trenutku, odnosno osećati prisutnost i zaista proživljavati sve što nam se svakodnevno dešava sa svesnom pažnjom?

Kada naučimo kako da na novi način, svesno posmatramo svoja različita iskustva, dešava se potpuna unutrašnja promena i ona se često naziva Mindfulness paradoks; kroz samo posmatranje se dešava prirodno oslobađanje i izlečenje.

Ja bih umesto reči preživljavanje radije upotrebila reč posmatranje.

Na primer kada posmatramo svoju emocionalnu reakciju i pomislimo: „Ljuta sam“ to ima  potpuno drugačije značenje i efekat od: „Ljutnja je prisutna“.

Kada znamo kako da ne potiskujemo svoje misli i emocije ali i kako da se ne identifikujemo sa njima, možemo da se nosimo sa svakom životnom situacijom bez razlike.

Osnov je prisutnost, zatim kroz Mindfulness program učimo kako da „radimo“ sa onim što primetimo, bilo da je to osećaj u telu, promena disanja emocija ili misao.

U kom uzrastu prestanemo da bez razmišljanja, prirodno, funkcionišemo na taj način, pa smo sve češće telom prisutni, a mislima u prošlosti ili budućnosti?

Verujem da to zavisi od toga kakvo detinjstvo jedno dete ima. Mislim da već kontakti sa drugom decom, prve stresne situacije kao što su socijalizacija ili odvajanje od roditelja mogu da predstavljaju prekretnicu.

Na primer, kada deca pođu u obdanište, neka se prilagode brzo uspevajući da uspostave kontakt sa okruženjem u kome su. Prisutna su, komuniciraju s drugom decom, učestvuju u igrama i aktivnostima. Ali u nekim slučajevima neka deca danima i nedeljama odbijaju promenu i svoje novo okruženje. U mislima su kod kuće sa roditeljima i teško prihvataju trenutak u kome su. A to je tačka u kojoj se bežanjem od trenutnih okolnosti gubi prisutnost.

Deca generalno imaju više otvorenosti za novo jer imaju manje iskustava. Sa sticanjem, a posebno ponavljanjem iskustava ona postaju navike ili koncepti.

A sa konceptima često dolazi i sklonost ka odlaženju u prošlost ili brizi za budućnost.

Iskustva  koja stičemo su vrlo korisna za nas, mi smo iskustvena bića. Kroz iskustva učimo i evoluiramo.

Ali iskustva ne bi trebala da budu naš unutrašnji zatvor.

Kroz Mindfulness učimo kako da zadržimo mudrost prethodnih iskustava a da istovremeno ostanemo otvoreni za nova.

Kada su, u kojim situacijama, ljudi najprisutniji u sadašnjem trenutku?

Jedno jako interesantno istraživanje koje je urađeno 2010. u okviru istraživačkog centra u Harvardu (sa 2250 ispitanika) ukazuje da um prosečne osobe luta 46.9% vremena, i da ta činjenica direktno utiče na nivo sreće i ispunjenosti koje imaju („Lutajući um je nesrećan um“ Kilingsvort,Harvard univerzitet 2010)

Ispitanici su pokazali najveći nivo prisutnosti dok meditiraju, rade različite Mindfulness vežbe, učestvuju u konverzaciji, fizički vežbaju ili vode ljubav.

Zavisi li stepen dnevne prisutnosti i od profesije kojom se bavimo?

Svakako zavisi. Iako bismo svi trebali da budemo stalno prisutni dok radimo, za određene profesije je to i neophodno. Na primer, hirurzi, kontrolori letenja, piloti, moraju da imaju ovaj kvalitet.

Kako najlakše da prepoznamo da živimo bez toga da smo prisutni u sadašnjem trenutku?

Možda je najlakše primetiti da li dok se krećemo sa tačke A na tačku B primećujemo put kojim prođemo, ljude oko nas, vremenske prilike…

Vrlo često se krećemo a da uopšte nismo svesni svog okruženja. Mislim da je takva vrsta provere svoje prisutnosti i dobar početak Majndfulnesa. Takođe kada radimo ono što možda baš i ne volimo, usisavamo, peremo sudove, uglavnom možemo primetiti da nismo prisutni u trenutku. Možemo odlučiti da umesto lutanja pažnje posmatramo toplinu vode na koži, način na koji se krećemo, osećaj u telu, disanje. Možemo vežbati uvek i svuda.

Da li se takav život onda uopšte može nazvati našim, ili on pripada odigranim ili nikada neodigranim situacijama koje se odvijaju u našim mislima, dok naše telo proživljava drugu realnost?

Verujem da se u nekoj fazi života, posebno kada pravimo neku vrstu preseka može desiti i da se pojavi osećaj da svoj život kao da nismo ni živeli.

Zbog toga što u njemu nismo bili ni prisutni.

Telo je bilo na jednom mestu, u trenutku, ali je um bio na sasvim nekom drugom mestu, i u nekom drugom vremenu.

Propuštajući trenutke u svom životu, miris jutarnje kafe, boju neba, toplinu zagrljaja prijatelja, sunčeve zrake na koži, propuštamo potpunio jedinstveno iskustvo koje nam život donosi. Jednostavna mala zadovoljstva.

Šta nam sve dobro donosi ta svesna pažnja, prisutnost, a koje su loše strane življenja bez nje?

Mindfulness nam donosi različite unutrašnje kvalitete kao što su: strpljenje, lakše prihvatanje onoga što ne možemo da promenimo, puštanje da ide ono čemu je vreme da ode, poverenje u sebe, prirodu, univerzum, saosećanja prema sebi i drugima, zahvalost, prisutnost, otvorenost za novo…

Život bez ovih kvaliteta nije ispunjen život.

Ulaganje svog vremena u vežbanje Mindfulnessa je vredno svakog napora. Dugoročno i kratkoročno govoreći.

Mindfulness je prava životna veština.


Vesna Kostic, osnivač BG joga Centra i centra za Mindfulness u Beogradu

Autor teksta je Vesna Kostić

Pročitajte više o autoru

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *